JJA

petak, 15.06.2007.

Burnout



Ako vam se nije dogodio naucite nesto iz iskustva drugih, ako vam se dogodio podijelite iskustvo i nauceno s nama. Burnout je psihicki i fizicki slom nastao usljed mnogih faktora ali neki od njih bi bili dugotrajan kontinuirani stres, malo ili nista odmora, radni tjedan od 70 sati, nesanica, nemogucnost opustanja. Da pogodili ste, bila sam u tom filmu. Po prirodi i radisna i ambiciozna i jos k tome osoba koja ne zna reci "ne" kad je se zamoli za pomoc dovela sam se u stanje kad sam radila preko 70 sati, tjedno aktivnih 70-80 sati a ne cekanje da dodje fajrunt, svaka minuta krvavo odradjena, mozak ukljucen jer me i placaju za umni rad. Cim su me vise pitali tim sam ja vise uskakala u pomoc, jer zaboga pa drugima je jos teze nego meni sto je to meni pola sata vise, mogu ja to, ja sam svemoguca a i nije moralno odbiti pomoci. Je figu. Nije ni moralno samoizrabljivati se. Oni koji su pred brunoutom, kome prethode neke upozoravajuce faze koji neki ipak uspiju ignorirati, vjerojatno su u filmu, jos samo ova stresna faza, jos samo do kraja projekta, jos samo ova 3 tjedna spavanja 5 sati na noc, onda cu se odmoriti. I onda 3 godine odgadjaju odmor jer kad drugi ljudi idu na odmor oni idu na dodatne seminare, kvalifikacije, cuspajze, sve super za zivotopis ali lose za opce stanje osobe. Preporucam vam odlicnu knjigu austrijske autorice na tu temu:
- Gabriele Kypta: Burnout erkennen, überwinden, vermeiden. Lakocitljiva, mudra i korisna knjiga. Kamo srece da mi je ranije dosla u ruke. No da, kao uvod u temu bih mogla napisati moj tipican radni tjedan ranije: ustajanje, dorucak na brzinu, vadi ves iz susilice, iz vesmasine, ukljuci sudjericu, sredi listu za nabavku, pospremi spavacu na brzinu, sminkaj se feniraj oblaci da pase sve, juri na posao, tamo radi 5 svojih i 5 tudjih poslova ugovori termin za zubara muzu, zovi elektru jer su ti skinuli previse love, tjesi frendicu jer je prekinula s deckom, daj recept trima kolegicama koje su odusevljene kolacem koji si donjela na posao, koji si pekla sinoc u 23:00, rucak jedes uz put i pises mail na tri drage osobe jer im se u protivnom neces javiti jos sto godina, usput odgovaras na telefon jer je kolegica pametnija od tebe izasla na rucak van, po povratku doma, trcis po klopu, kuhas, peres, spremas, pa opet radis, legnes oko 01:00, drugi dan ista pjesma osim sto drzis jos i seminar za studente od 19-21:00 uz redovan posao, trecu vecer imas volontiranje i tako cijelu noc, cetvrti dan moras nakon posla kod snajderice nesto pokupiti, na brzinu kod frizera, usput obavis postu i ostavis neke pakete, u apoteci podignes kapi za muza, mobom ugovoris termin kod ginekologice dok cekas da ti parking automat ispljune tvoj racun, u petak pokusavas raditi na svom PhD-u koji je izvan ovog posla i grizes se sto premalo citas knjiga za dusu, ides biciklom malo u prirodu jer te muz konacno nagovorio i izdahnes vec nakon 5 kilometra...u subotu trk trk sto niste preko tjedna stigli obaviti, Baumarkt, pa DM pa ovo pa ono, pa kuhaj pa peri pa cisti, placaj racune, idi na vosak, u nedjelju izlazak pa mora se malo i od vikenda imati dakle kino, vecera setnja telefonski razgovori, ispunjena SVAKA minuta....
to je jedan obican tjedan bez nekih vecih neplaniranih uleta. Nitko tko je iznenada u gradu pa me zove s aerdroma da ga pokupim, niti jednom frendu recimo ne treba cuvati psa itd.

Napominjem da se ovdje ne radi o trci za lovom nego trci sa vlastitom ambicioznoscu i nepriznavanjem granica.
Naravno da je sad drugacije ali ja sam eto bas morala tresnuti na pod da okrenem plocu. Ima u tome nesto i zenske pozrtvovanosti. Muskarci kad se opustaju, opustaju se cijeli, nama mozak i dalje radi sto na sat.....mi smo multitasking samo takav. Srecom i od toga se odvikavam. Zdravije je. Muskarac ce bez pol frke nazvati zenu i reci da je usred nekog poslovnog sastanka i da on ne moze pokupiti dijete iz vrtica, zena tu istu stvar ce rijetko uciniti muzu. Mi jednostavno imamo taj glupi feeling da moramo spasiti svijet. Prije su neka zanimanja bila posebno ugrozena kao psiholozi, psihijatri, manageri, ljudi koji rade po umirovljenickim domovima, dakle u humanitarnim zanimanjima. Svi mi imamo granice. I dobro tako. Jer kad se iste kontinuirano izrabljuju pitanje je trena kad ce se tijelo premoriti do te mjere da ce reci, vise ne ovako.



Koliko ce netko podleci takvim pritiscima uvelike ovisi o njegovoj osobnoj toleranciji na stres, o socijalnoj mrezi koju ima ili koju gura od sebe jer za istu nema vremena, vazno je reci kad se netko do te mjere iscrpi da to ne znaci da ce odmah ostati bez posla i spasti na najnize drustvene grane. Ili da ce ostatak zivota provesti u sjeni gutajuci tablete, uz dobrog terapeuta (psihologa, life coach-a, psihijatra, svecenice whatever) mozete se za nekoliko tjedana vratiti opet svojim obavezama. I ustanoviti da se gle cuda svijet i dalje okrece i da nije stao kad ste i vi stali. Osim toga ima nekoliko burnout stupnjeva, ne dostigne svatko bas zadnji stupanj. Naravno ako se odlucite raditi manje onda cete se eventualno morati odreci nekih statusnih simbola ali pitanje je koliko su oni uopce vazni?

Burnout su prije zvali Chronic Fatigue Syndrom dobar link i test

Cesto osobe pate od osjecaja srama, blamaze pred firmom, osjecaja da su podbacili, da nisu izdrzljivi ni dovoljno ambiciozni. Bas taj osjecaj ih sprecava pravovremeno potegnuti kocnicu na putu do totalne iscrpljenosti.
Sto bi im svakako bilo lakse uciniti kad bi znali da se jos pokoji kolega jednako osjeca i da prvo treba da se jedan otvori pa da vidi da mnogima ide slicno i da smo svi krvavi ispod koze. Normalno je i ljudski doci u krizu. Nije normalno u istoj ostati godinama.

Niti je normalno ne potraziti pomoc i praviti se da je sve u redu.
Kad ste zadnji put otisli na izlet ili spontano u setnju sa partnerom? A niste ima vec par tjedana. Jer nemate vremena. A za surfanje imate?

Burnout (BO) nastaje i kad nam se prioriteti pomijesaju, kad predugo negiramo vlastitu potrebu za mirom i opustanjem, kad na sivu i umornu kozu reagiramo novom kremom umjesto sa vise sna i vise boravka na svjezem zraku.
Problem je to cijelog drustva, BO je dijagnosticiran u svim zanimanjima, kod stay at home mama, nema skupine koja je apriori zasticena. Iako na prvi pogled izgleda kao problem pojedinca, ne, to je tempo koji nam ovo moderno drustvo namece jer samo oni koji su jos brzi i jos efikasniji prezive na kraju igre. Ili ipak ne?



Mnogi si postavljaju pitanje kada se tocno priblizvama toj tabu granici? Koliko umora smijem na glas priznati? Prije nego tu moju iscrpljenost protumace kao lijenost, nedostatak angazmana i nedostatak brige o vlastitoj kondiciji. Cesto se u toj situaciji nadju ljudi na pocetku karijere, frisko iz skolskih klupa kad je pritisak konacno pokazati sto smo to sve naucili u tim silnim godinama po obrazovnim ustanovama – prevelik. Sve oci su uprte u mladog radnika; i sefove i sekretaricine ;-) i roditeljske, i njegove djevojke koja konacno hoce u bracne luke a to mogu kad se on dokaze kao sposoban za odrasli zivot....oni koji su preoptereci vide cesto gdje to tocno vodi ali nemaju dovoljno hrabrosti napraviti pauzu, usporiti, usred projekta otici na godisnji. U pravilu se uvijek radi o kumulaciji raznih faktora koji su se tijekom vise mjeseci ili cak godina nakupili.

Svaki taj pojedni faktor smo bili u stanju prevladati ali sve skupa odjednom ne. Osim fizickog umora tu je i psihicki umor, zasicenje, nezadovoljstvo, ponekad panicni napadi, depresija, osjecaj da smo podbacili.
Moguci simptomi: depresija, nesanica, svakodnevne glavobolje (ne to nije normalno bez obzira sto rekla reklama) cir na zelucu, probavni problemi, osjecaj krivnje, nagli gubitak tezine, ubrzani rad srca, proljev koji traje dulje od tjedan dana ili zacepljenje, trzanje misica, povecana prijemljivost za razne infekcije, poremecen menstrualni ciklus, razdrazljivost itd. Sve je preglasno i prebrzo i svijet postaje pretezak.
Jos simptoma: nikad se nema vremena, preuzimate posao od kolega, stalno pogledavanje na sat, kasnjenje na posao, u tjednu jedva funkcionirate, zivite za vikende, osjecaj da ste iskoristeni., problemi u braku ili vezi, izgubljeni u mislima, dekoncentrirani, za sve sam treba dupli napor da bi izvrsili zadatak. Ucestali konflikti, svi su protiv nas, napadi placa, okrivljavanje sistema, drzave, rezignacija, svaka i najjedostavnija zadaca nam se cini uzasno komplicirana, sve cesce greske u poslu, zapustanje hobija, sve sto nas je veselilo, stalno "mozganje" u svom svijetu, povisen krvi tlak, grcevi u misicima, cirevi na zelucu i naravno uzasno velike brige o vlastitoj egzistenciji. U medicini se sakriva pod dijagnozom Z73.0.
Od promijene ponasnja: povecano pusenje ili konzum alkohola, potrosnja tableta za spavanje, za opustanje, povlacenje iz socijalnog zivota, dugo vremena bez godisnjeg. Cesto oboljeni sam tretira neke od pojedinih simptoma kupujuci razne stvarcice iz apoteke a li mu to malo korisiti jer tretira POSLJEDICU a ne uzrok.
Ocekivanja spram sebe i okoline morate tad reanalizirati, sto ste to tocno zanemarili i sto vam treba da bi ponovo postali zadovoljni zivotom?

Svaki osjecja koji potisnemo ili ignoriramo ( tj. ne dopustimo si da ga prozivimo) dodaje jos malo stresa u nas zivot. Svaki put kad sebe stavite na zadnje mjesto. A muza, djecu, sefa, svekrvu, psa na prvo. Stres sam po sebi (eu i dystress) kao jing i jang nije los. Lose je kad izmedju stresa nema faza opustanja i odmora. Tj. kad je stresa puno vise nego mirnih faza. I osjetljivost na stres je individualna, netko ne moze podnjeti ni malo (neki dan mi rekla frendica da bi na mom mjetu odavno poludjela i da se ona umori samo od slusanja sto sve imam za napraviti) a netko puno. Ali svi imaju granice. Uz to stres ima produzeno djelovanje, tj. djeluje i nakon sto mi mislimo da je stresna situacija prosla. Zato je bolje vise puta na godisnji po 10-ak dana nego jednom godisnje od 4 tjedna. Ovako si uvijek izmedju stvarate pufer izmedju stresnih zona. Ima jedan zgodan testic koji bi si mogli zapisati u kalendar i popuniti nekoliko puta godisnje, jer kad ste u frci panici necete ga se sami od sebe sjetiti.

Ovo je skracena verzija
http://www.mindtools.com/stress/Brn/BurnoutSelfTest.htm i duza verzija
http://www.hilfe-bei-burnout.de/nano.cms/Messung/-MBI/

Uvijek gledajte jednim okom na vase rezervoare energije i snage. Ako su prazni, nema smila tjerati dalje (ni auto nam ne pada na pamet voziti bez benzina !) nego prvo trebate napuniti rezervoare.
Danas munjevitom brzinom dobivamo servirane informacije, ono sto je covjek prije samo 100 godina preradio u jednoj godini nama uz pomoc interneta, maila, mobitela, smsa i pop up-a bude servirano u svega nekoliko dana. Nacin na koji dobivamo informacije se drasticno promijenio. Ali nas mozak nije drasticno evoluirao i nije pripremljen na te ubrzane obrasce zivota.
Tako da ce mnogi znakove burnouta ignorirati sve dok ne dobiju teske fizicke simptome. Najgore na burnoutu je da si ne dopustamo imati ga. Drustveno prezren, pa ako kazemo glasno sto nam je i mi cemo biti drustveno marginalizirani. Naravno da karakter tj. osobnost svakog pojedinca igra veliku ulogu, neki lakse posalju mozak na pasu, neki teze a neki nikako. Perfekcionizam je lijeva ruka pomagacica na putu u burnout. Mozda vasa radna kolegica i nije tako savrsena kako vi to mislite? Ili vasa susjeda? To je samo ono sto pokazuju na van. Vi ne znate ni mozete znati jel ona zapravo preplasena, pati od nesanice, nesigurna, depresivna? Cuvajte se zavisti na tudje zivote. Mozda im uopce nemate na cemu zavidjeti.
Burnout je povezan sa dokazivanjem, zelimo se dokazati da mozemo ili sami sebi ili drugima.

Sasvim je sporedno jer taj pressure to perform nametnut izvana ili iznutra.
Zivimo u vremenu kad sve mora jace brze bolje, duplo je bolje od jednog (je li?) svaka minuta se mora iskoristiti. Pa citate po zenskim casopisima savjete kako u voznji tramvajem ojacati vaginalne misice jer tko je pobogu vidio SAMO se voziti?! Kakvo tracenje vremena......
Samopouzdanje je u podrumu, osjecaj da nista ne uspjevamo napraviti, osjecaj bespomocnosti kao i upotreba zadnjih atoma snage za odrzavanje slike privida....svi ti mehanizmi vam kratkorocno pomazu zadrzavanje idealne slike (prema sebi i na van) a dugorocno vas slome. Jer taj idealan profil koji ste kreirali je vec odavno trebao biti adaptiran. Niste primijetili? Previse ste okupirani skidanjem stvari sa TO DO liste?
Jer jedan dio burnout-spirale je i taj, nedostatak vremena za refleksiju. Feedback. Osjecaj "jos samo ovo kratko intenzivno vrijeme, onda ce biti lakse" je sve prisutniji. Jos samo mjesec dana do godisnjeg, jos samo dva mjeseca dok ne proradi vrtic, jos samo nekoliko tjedana da se preselimo itd.
Cesto osoba postaje agresivna prema drugima, jer lakse se ljutiti na radnu kolegicu nego na sebe samu, javljaju se razne projekcije: ja bih bolje i efektivnije radila kad ONA (radna kolegica) ne bi bila tako spora...

Usporedivo sa unutarnjim otkazom. Cekate da prodje vrijeme koje morate odzivjeti. Prave radosti bas i nema. Sve je samo obaveza. Zlo vam je od uzora supermajke, supersupruge, superljubavnice, super karijeriste, super frendice, super outfita i super auta za koji isto treba zaraditi lovu. Mozda vam se spava 24/7 a trazite fizicki uzrok tome.



Neke od BO faza:

1. faza - trudite se duplo, radite prekovremeno, nosite posao doma, vrijeme je da se dokazete
2. faza - prve frustracije, odbijate sve drustvene pozive; ili radite ili ste preumorni za iste
3. faza - potiskivanje konflikta, prebacivanje krivice na druge, agresija ili depresija, razna oboljenja (gripa, upala mjehura, alergije, kozne reakcije)
4. faza - strah, panicni napadi, jaka osjetljivost na kritiku, svega vam je dosta
5. faza - povlacenje iz svega, pojacani sarkazam, ironija, ovisnosti bilo o alkoholu, tabletama za spavanje, onima za smirenje
6. faza - depersonalizacija, kao da se ovo dogadja drugima, prvi fizicki simptomi
7. faza - unutrasnja praznina. Ocaj.
8. faza - potpuni fiziciki i psihicki kolaps, u ovom stanju ce vas po svoj pricili poslati prvo u bolnicu

Naravno da su pojedine faze isprepletene, da mozete preskociti neku od faza ili sa faze 6 uz blage pomake na bolje zavrsiti na fazi 4....vecina ne dosegne fazu 7 i 8....Burnout se prisulja tj. tako se to vama cini jer niste primjetili sve znakove koje su vam tijelo i psiha slali prije toga.

Freelanceri su tu dodatno ugrozeni bez razmjene iskustva sa kolegama, bez insider informacija cesto ostaju uskraceni za neke neformalne ali zivotno vazne informacije, pa se love u misljenju da su karijerom u zaostatku pred drugima, pa love dobre reference za zivotopis, jos samo ovaj projekt uz nocni rad (manjak sna vas postara drage moje), na to se nadovezuje izolacija rada izvan radne sredine (sto svakako ima i pozitivnih i negativnih strana), trziste rada se ne moze realno procijeniti (nedostaje komunikacija u bransi) uz to, sve organizacijske stvari moraju obaviti sami za sto u firmi obicno postoji sekretarica, knjgovodstvo i razni drugi servisi.



Tesko je povuci liniju izmedju toga sto je privremena iscrpljenost a sto je pravi burnout. I kad se nakon ovog vratite na posao, u zivot, to morate pazljivo isplanirati i ici u malim koracima i ne previse misliti jeste li si u fazi slabosti narusili neki imidz. To je sad sporedno. Klonite se uloge zrtve i fatalizma. Dopustite ljudima kojima je stalo do vas da vam pomognu. Vjerujte, oni to cine rado. Ako ste usred BO-a najvaznije je priznati si da je to to. Cim si ranije priznate, tim cete prije izaci iz toga. Ostavite po strani ambicije i izdrzljivost, posaljite ih na godisnji.
Prevencija je zapravo jedini smisleni nacin zivota. Uzivajte u godisnjem, u sportu u prirodi i ako vam vasa djeca zena, muz ili prijatelji kazu da previse radite, ne nisu vam zavidni na tom tempu nego vi ZAISTA PREVISE radite. Pokusajte "otpustiti", potrazite dobrog psihologa ili neku drugu neutralnu osobu od povjerenja. Ne, ukucani ne mogu rijesiti te vase probleme. Oni vam mogu biti velika podrska ali mozda je i njima taj teret prevelik, strucnjaci su naprotiv pripremani na takve situacije i imaju potrebnu emocionalnu distancu koja ih cuva da se i sami previse ne iscrpe. Kad ste umorni i iscrpljeni to samo znaci da ste nesto dobrog ostvarili i dostigli i u tom postizanju se iscrpili.

Plan za rehabilitaciju: osvjestite koje pogresno ponasanje vas je dovelo u ovu situaciju. Zapisite u rokovnik svaki dan ciljane pauze. Drzite ih se bas kao i drugih rokova. Mozda cete jednu od tih pauza iskoristiti za pola sata sporta? Zapisite na komad papira koji su vam najvazniji ciljevi u zivotu (nikako previse! 2-3 maksimalno). Razmislite kako ih ostvariti. Jesu li realisticni? Jel vremenski okvir za to realistican? Usporedite vrijeme koje ste si za to odobrili sa nekim kolegom iz struke, mozda ste opet bili prestrogi sa sobom. Ako vam jos nisu poznate naucite neke tehnike opustanja i primjenjujte ih svjesno : joga, reiki, autogeni trening, meditacija, mentalne mape, bilo sto. Recimo progresivno opustanje misica po Jacobsu je dobra tehnika.

Kad si dozvolite malu pauzu ne znaci da ste podbacili. Znaci da volite sebe. Na onaj zdrav pozitivan nacin. A ukoliko se ne volite krainje je vrijeme da to naucite. Ne na egoistican nacin nego na nacin da znate sto vam dobro cini i da napravite vremena za to. Drugi ga za vas nece napraviti, njima je u interesu da vi cim vise potegnete i cim vise prevalite preko ledja. Voljeti sebe znaci znati tko ste, sto ste i koliko vrijedite i to nezavisno od misljenja ljudi oko vas. Oni mogu biti dobronamjerni, zlonamjerni, imati los dan i krivo vas procijeniti ali vas osjecaj u trubuhu vas nikad ne laze.



Naravno da bi na ovu temu trebalo napisati ovdje jos barem dvaput ovoliko teksta, ali moj vikend je poceo i time se odjavljujem sa blogerskih stranica. Ugodan vikend :-)

- 19:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #